четвртак, 10. март 2011.

Dok živim i kad me ne bude, Podgorice volim te...Srećan Ti 8. mart.


E, da, neopatriotizam. Razumijem, potpuno... I ja je volim. Ali ne toliko, nije mi ulicama liječila tugu, a teško da ću je voljet posle smrti. Niti bilo koga... Tako da, ako ne lažeš, ja je volim manje od tebe. Da mi je znat što bi bilo s tobom da si, ne daj Bože, prošetao Riom de Žaneirom...

Dakle  - "Podgorice, volim te" u izvodjenju Bojana Delića. Klišei, klišei, blaženi klišei političkog marketinga...Ovoliko ih na jednom mjestu nije bilo od raspada DPS-a, kad raskinuše Milo i Moma. Ali dobro, da ne ulazimo u motive nastanka ovog hvalospjeva jednom dragom, ali potpuno i u svakom smislu nezanimljivom gradu, ni posebne ljepote, ni istorije, ni bogatstva. Nema ni presjedničkih ni opštinskih izbora na vidiku, pa nam nema druge nego da zaključimo da je ova oda nastala kao produkt najtananijih duševnih niti krhkog senzibiliteta ovog entiteta, zavedenog kao Bojan Delić. Ili sponzorstva gradske prodavnice...?

E, malo o njemu... Momčić prosječnog talenta, krkljavog glasa, scenskog nastupa gdje znake života izvodjaca vidimo samo u povremenom pomjeranju donjeg desnog ekstremiteta. Shvatate, zanos i trans u koji Bojan na sceni pada dostojni su legendarnog Morisona. Ako znate išta o Morisonu, znate o kom transu pričam, samo što to Deliću dolazi samo od sebe. Tako valjda muzika utiče na neke ljude...
Pored najblaže rečeno jezive frizure, čija bizarnost godinama samo kulminira, tu je i blentavo-napuhli izraz lica koji odaje teški oblik hroničnog nadimanja ili napada afričke pčele, a koji je pomenutom napuhlošću u potpunosti onesposobljen za izražavanje bilo kakve emocije. U malo većoj bari plivao bi koliko i lokalna prčvarnica gdje bi mogao da nastupa. Ali, bara plitka i uska - par se žabica može izboriti za sebe. Ali zato, kad presuši, a ne treba joj mnogo, eto problema.

E tad nastaju pjesme o Podgorici. Neko će reći...Što je loše u tome što momak pjeva o svom gradu? Ništa, i Džej Zi je napisao fenomenalni Empire state of mind svom gradu. Da sličnost bude veća i Džej Zi pominje svoju majku, lokalni klub...Ali, ne baš u istom kontekstu.
Zar se može preskociti Budućnost...? I čudna veza kojom tekstopisac spaja majku i ovaj klub, zahvaljujući joj za boje Budućnosti...valjda. Umjetnik će ostati nedorečen...Mada, neće mu to Varvari uzeti za zlo, nijesu zahtjevna publika. Malo pominjanja nečeg poznatog, zatim muzika i aranžman dostojni himne, biće dovoljni da se prsa ovih mladih ljudi pune ponosom. Treba im nešto što mogu smatrati svojim i ponositi se tim, koliko god ispod proseka i žalosno bilo. Valjda je dovoljan razlog za ponos samo činjenica da je njihovo.

Nešto kao ova pesma. I pored toga što je tekst pjesme takav mozaik svih mogućih klišea tipičnih za situacije kada se umjetnost uvlači u...pore? (bolje tako) Dakle, kada se umjetnost uvlači u pore politici i usput lokalnom lancu supermarketa...Pa imate tipične za taj stil u muzici šablone, kakvi su „sin sam tvoj“, „vječna ljubav“, „ona me nikad izdala nije“ (misleći na grad i njegovu lokalnu samoupravu), „ostaće sinovi čuvaće nadu, pjevaće pjesmu o voljenom gradu“ (aha, to ti misliš, pjesmu će ti Varvari kao ciljna grupacija pjevat do sledeceg singla/albuma JK)...
 
Pjesma je u suštini poletna kao baba sa anginom pektoris i okoštavanjem. Stilski, tekst je na nivou domaćeg zadatka desetogodišnjaka koji je dobio temu  "Moj grad", s tim što bi se od djeteta očekivala iskrenost kojom ovdje ne odiše ni jedan jedini stih. Ali je zato tu potpuno odsustvo cjeline i nagovještaj Alchajmera, budući da se misao ne može zadržati duže od stiha. Spot, iznenadjujuće, prikazuje ponajmanje Podgoricu i njena prepoznatljiva mjesta, što je dobra vijest. Ne bih željela da mi u ušima odzvanja "jednog aprila nećemo biti, najveću ljubav duša će sniti" dok idem preko Trga. Mislim da se spot snimao u toku jednog radnog dana budući da su kadrovi loši i ne odaju nikakav šarm grada. Toliko je trajao i proces stvaranja same numere, što je sada vjerovatno bio laksi dio posla.

U suštini cio paket je neoboriv dokaz opšteg nedostatka talenta, inovativnosti i originalnosti, u toj mjeri evidentan i iritantan, da me je pokrenuo da nakon prvog slušanja, posle osam mjeseci postujem na blogu. Mislim da je "najljepša dama" zaslužila više. A to ne treba da joj obezbedjuje jedan supermarket i to nije jeftina pop verzija Filipa Višnjića, istina, bez Turaka.


Bez obzira na svrhu i dobru namjeru... Epic fail.
U svakom slučaju, za svako dijeljenje mog mišljenja na javim mjestima, kakvo je, na primjer, spot pomenute pjesme na Yt ili neki "lokalni" forum, sami snosite odgovornost. Vrlo vjerovatno ćete biti okarakterisani kao "izdajica roda svoga i zemlje svoje", "sigurno neki Bjelopoljac/Cetinjanin/Budvanin" ili  u svakom slučaju neko ko ne živi u spornom gradu pa nešto tamo "dipr" i to od strane gore pomenutih rodoljubnih djetića sa, u prosjeku, 3 razreda Mašinske. Ali dok me ne tuže za govor mržnje, lako ću za to.
For the record, svoje poslednje i jedine 23 godine živim na 15 minuta od centra grada.

1 коментар:

  1. Ja bih volio da se javis i porazgovaramo o pjesmi... Bas bih volio da te posavjetujem par stvari... Gdje ces veci pogodaj nego kad ti neko tekst komentarise kao zadatak o procitaloj lektiri... Mada u ovom slucaju zvucis kao iskompleksirana, neostvarena, netalentovana, bubuljicava, srednjoskolka, kojoj neuroza buja sto zbog vjecne apstinencije sexus, sto zbog nemogucnosti da se odvoji od mediokriteta... Inace Bojan Delic je model izgleda i ponasanja normalnog, kulturnog i talentovanog covjeka... Pokazi bar jedno svoje djelo...

    ОдговориИзбриши