Mirko Kovač: Grad u zrcalu
Morao sam više puta pričati kako je umro moj djed Tomo, majka me tjerala i poticala da tu priču ponavljam; njoj se toliko sviđala da je jedino tako mogla preboljeti očevu smrt. A mislim da sam to uvijek dobro pričao, uvijek uzbuđeno, jer mi se činilo da sam tada vidio smrt kao nešto beskrajno i puno sjaja mjesečine, kao nevidljivu ruku koja je odvela djeda, a nas smo dvoje, baka i ja, u jednom trenutku, vidjeli dvije sjene na obzoru; brzo su odmicale, tako da nijesmo stigli bilo što doviknuti.
Kada sam postao pisac, imao sam dvadesetak godina, naišao sam na jednu knjigu s tvrdim koricama i zlatotiskom na hrptu, gdje je bio naslov Antropologija smrti, dočim je na prednjoj strani bio otisak bakroreza, to je onaj klasični simbol smrti: kosa u rukama iskeženoga kostura. Čim sam knjigu otvorio, naišao sam na poglavlje u kojemu autor veli da svatko od nas mora ponavljati gradivo svog života i svojih doživljaja kako bi sve bilo točno, jer nije nužno točno mnogo toga što smo doživjeli i vidjeli. Takvo što slutila je i moja majka čim me tjerala da pripovijedam o smrti njezina oca, mojega djeda, koji je na ljestvici obiteljske ljubavi zauzimao visoko mjesto, možda čak prvo, to sam jednom majci priznao, a ona je moju ljubav prema djedu odobravala jer takvih ljudi više nama, niti će ih zadugo biti.
"Nema ih ko roditi", govorila je majka.
Te večeri bio sam kod djeda i bake, bio je neki ljetni blagdan, ne znam koji, možda Sv. Ilija, jer je i preko noći kamenje bilo vrelo. Danju me djed vodio podalje od kuće, tamo gdje je gusta hladovina odoljevala žezi; nosili smo dvije vojničke čuture vode, već mlačne, a svježim grančicama pokrivali smo glave. Sjećam se da je djed rekao:
"Danas tražimo nešto što sam davno izgubio".
On mi nije mogao točno opisati kako izgleda to što tražimo, rekao je da još nije vrijeme o tome detaljno govoriti, te da su stvari zamršenije nego što mi mislimo. Držao me za ruku, a kad god smo morali preskakati međe, on bi me visoko podigao i prebacio na drugu stranu. Na sva moja zapitkivanja djed je odgovarao mudro, često uza smijeh, a kad god smo predahnuli i sjeli na zemlju, otpili bismo pokoji gutljaj vode. I nakon što smo zaobišli dugu žičanu ogradu, izbili smo na jedan proplanak i zastali, jer smo začuli neki zvuk, kao da netko puše u rog. Djed je potom govorio kako je tu nekada bilo jezero, davno je presušilo, a na njegovu dnu, kad se voda povukla, bilo je mnogo kostura, mahom životinjskih, ali i sasvim malih dječjih, jer su grešnice bacale svoju novorođenčad u to jezero.
"Ali sve je to bilo tako davno da više ne znamo je li istinito", rekao je djed.
Napokon smo obojica shvatili da je taj zvuk roga dopirao odnekud iz zemlje, s dna nekadašnjeg jezerca. Puteljak koji je vodio preko toga proplanka spuštao se do solila, slanih stijena, a to upućuje da je voda u jezercu nekoć bila slana; možda je u nekom davnom razdoblju jedan podzemni morski krak ondje izbio, jedna žila, jedan mlaz mora, jer kako drukčije tumačiti današnja solila na kojima su predvečer zbijale ovce jedna uz drugu i lizale kamene ploče. Taj put bio je zapravo prečac kojim smo se vraćali kući. Bili smo već umorni, iscrpljeni žegom, ali najednom radosni jer smo iz daljine ugledali našu lijepu kamenu dvokatnicu, s čatrnjom uz nju i gustim krošnjama drveća koje su je djelomice zaklanjale. To je i moja djedovina, kuća u kojoj sam rođen.
"Uvijek mi krenu suze na oči kad iz daljine ugledam svoj dom", rekao je djed.
Taj dan nikad neću zaboraviti, a kad god sam o tome pričao, svatko tko je čuo priču, bilo prvi ili stoti put, pitao se što li je izgubljeno djed tražio. U toj Antropologiji smrti, koju sam kupio u jednoj antikvarnici, pisalo je da svi mi tražimo smrt kao nešto izgubljeno, nesvjesno, "netko to nađe prije, a svatko poslije", ali to je samo filozofija, ja i danas vjerujem da je djed tražio neku izgubljenu stvarčicu, jer to je bio njegov krajolik, mnogo je puta tuda prošao, a imao je uza se i dragocjenosti. I meni se dogodilo da sam se nakon dvadeset godina vratio u jedno ljetovalište i počeo prškati i vrhom obuće razgrtati lišće na mjestu gdje sam, blizu malog slapa, kao mladić izgubio dragu uspomenu, nadajući se da je nakon toliko godina mogu pronaći.
Navečer smo nas troje sjedili za trpezom; mjesečina se vani slijevala niz blagu zaravan zapadnog brda. I dok je baka stavljala hranu na sofru, djed i ja gledali smo kroz otvoreni prozor i vidjeli jednu granu koja se pomalja i njiše u vidokrugu prozora, iako nije bilo daška vjetra. Djed se uznemirio i rekoa da je prije nekoliko dana potkresao grane koje zaklanjaju vidik.
"Nisu mogle tako brzo narasti", rekao je.
Možda bismo još o tome popričali, ali baka je rekla da počnemo jesti, pa smo to mirno i poslušno učinili. A onda je djed naglo i usred objeda ustao, još je bio zalogaj u njegovim ustima, stojeći ga je dovršio, obrisao usne i brkove i potom rekao:
"Neko me zovnuo. Moram izaći i vidjeti ko je."
"Nije pametno ustajati s objeda", rekla je baka Jelica.
"Samo vi jedite, odmah ću doći", rekao je djed. "Neko me očito treba".
"Ne idi tako, uzmi pušku", rekla je baka Jelica.
Djed je bio visok, uspravan, u hodu odvažan, a njegov duh i glas, njegov vid i smisao za šalu nitko nije dovodio u bilo kakvu vezu s godinama ili, ne daj Bože, starošću, a ponajmanje on sam, koji je na pitanje o godinama odgovarao uvijek dvosmisleno, nekom dosjetkom, marifetlukom na svoj način, a ja sam ga najčešće slušao kad kaže kako zna da je prešao pedesetu, a otada je sve konce godina pogubio. Izašao je i stao ispred kuće, podigao je ruke uvis, a mi smo ga krišom promatrali. Baka Jelica mislila je da je to neki njegov ritual, da se "kupa u mjesečini". I doista, njegova je je vitka figura bila savršeno obasjana; mjesec nije nikad tako grijao, a ni ja više nikad nisam doživio tako jasnu noć, kao da je bio dan.
Baka i ja nastavili smo s objedom, prešli smo i na kolače, bili su hrskavi, topili su se u ustima. Sve te sitne suhe kolačiće baka je nazivala kiflicama; one s marmeladom odvojila je i stavila na djedov tanjurić pokraj zdjele i pjata s hranom, a potom ga je zovnula; dvaput je izustila njegovo ime.
"Ohladit će se večera", rekla je.
Djed Tomo nije se odazvao, a i nismo ga više vidjeli ispred kuće. Oboje smo izašli, ali njega nije bilo. Odmah iza kuće uzdizala se blaga travnata uzbrdica, a puteljak je vodio do velike divlje kruške ispod koje je izbijao izvor pitke, bistre i uvijek hladne vode, sada je ondje jedva kapalo jer je ljeto bilo sušno. Mi smo tada vidjeli dvije sjene koje su nestale iza prenke, a kod izvora smo našli djeda, ležao je na zemlji širom otvorenih očiju, okupan mjesečinom. Činilo se da još diše.
"Trk po špiglo", uzviknula je baka.
Sve je to bilo blizu kuće, pa sam za tili čas donio ogledalo, bio sam posve uvjeren da je to čaroban predmet i da će djed živnuti čim baka izvede neku svoju čaroliju. Ona je klečeći držala zrcalo iznad djedovih usta da bi provjerila ima li još daha i je li se zrcalo zamaglilo. Kao da se nije pomirila s onim što je vidjela na zrcalu, pa je to ponovila u očekivanju da će se ipak pojaviti laka magličasta skrama.
"Špiglo je čisto, nema daha", rekla je, ali bez naricanja i plača, sasvim mirno, kao kad mrtvozornik konstatira smrt, znajući što je red i kako se prima ono što je neminovno i što se u svim obiteljima događa. "Eto, više nećemo nikad čuti nijednu riječ iz njegovih usta".
Prvi sam put vidio baku da miluje djedovo lice. Stavio sam ogledalo na zemlju, pokraj pokojnika; u njemu su se odražavale zvijezde, treperile su i žmirkale, a ja sam uzbuđeno promatrao to sjajno pletivo, uvjeren da ću vidjeti kad djedova duša uzleti prema zvijezdama. I dok smo bdjeli nad djedom, vidjeli smo kako se do nas dokotrljala svijetla kugla; to je mjesec naglo uplovio u naše obiteljsko zrcalo, a ta jasnoća učinila je smrt i dušu jedinstvenim prizorom. O tome sam u svojoj dvadesetoj godini napisao pripovjetku koja je počinjala rečenicom: "Umro je lijepo; stopio se sa svemirom". Danas takvo što više ne bih napisao, promijenio se moj stil, pa ipak sam tu rečenicu posudio za kraj ovog poglavlja.
Agora - Ponedjeljak, 03. mart 2008. godine
