Barry Unsworth

Bari Ansvort rođen je 1930. godine u jednom rudarskom selu u Daramu. Pohađao je osnovnu školu u mestu Stokton na Tisu i Mančesterski univerzitet. Dobar deo života proveo je u oblasti istočnog Sredozemlja, predavao je engleski jezik u Atini i Istambulu. Sada živi u Italiji.

Njegov prvi roman, "Partnerstvo", objavljen je 1966. Za njim su usledili "Grci to zovu" (1967), "Koža" (1970), "Čudakov dar", za koji je 1973. dobio Hajnemanovu nagradu, "Paskalijevo ostrvo", kandidovan za Bukerovu nagradu 1980. i kasnije ekranizovan, "Kamena devica" (1985), "Šećer i rum" (1990), "Lešinarov gnev" (1991), "Sveta glad" (podelio Bukerovu nagradu 1992), "Komad o moralu" (kandidovan za Bukerovu nagradu 1995), "Posle Hanibala" (1996), "Izgubiti Nelsona" (1999) i "Pesma kraljeva" (2002).
Bari Ansvort je 1998. dobio naslov počasnog doktora književnosti Mančesterskog univerziteta. Pored ovoga, držao je predavanja na Književnoj radionici univerziteta Ajova. Trenutno je gostujući profesor na univerzitetu Džon Mur u Liverpulu. Bari Ansvort je član Kraljevskog društva književnika.



Četrnaesti je vek, hladna je zima, a mladi odbegli sveštenik
Nikolas Barber priključuje se trupi putujućih glumaca koji će
uskoro odigrati dramu svog života. Harizmatični vođa družine, Martin, odlučuje da raskrsti sa tradicijom izvođenja religioznih komada i ubeđuje ih da odglume svirepo ubistvo koje se odigralo u gradu u kome su se igrom slučaja obreli. Dok glumci sve dublje zalaze u okolnosti ovog zločina, shvataju da su se zapleli u mračnu mrežu zavera koja im može doći glave.
Napeta i intrigantna, Misterija je višeslojno delo koje čitaocu suptilno otkriva horizonte daleke prošlosti, istovremeno pokrećući veoma aktuelna pitanja o eksploataciji medija, zloupotrebi moći, kao i neizbežnom odnosu između umetnosti i istine.

“Prava retkost među knjigama – vrhunski istorijski roman...
Ansvort govori o rivalstvu među
ljudima; njegova tema je trgovina robljem sredinom osamnaestog veka... Sveta glad je remek-delo.”
D. Dž. Tejlor, Sunday Times

“Priča koja pleni... Sveta glad dešava se u vremenu između 1752. i 1765, a bavi se prepletenim i suprotstavljenim sudbinama dvojice rođaka, Erazmusa Kempa, sina lankeširskog trgovca, i Metjua Parisa, naučnika i lekara tek puštenog iz zatvora... Brod Liverpulski trgovac je okosnica celog romana; on nosi čitaoca duboko u prošlost čovekove nepravične pohlepe... nijedan skorašnji roman ne može ni da se približi Svetoj gladi.” Entoni Kvin, Independent

“Najsnažniji roman koji sam pročitala u poslednjih nekoliko godina. Ima sve – uzbudljivu priču vešto građenu, izuzetno žive prizore. Knjiga koja se ne ispušta iz ruku.”
Penelopa Lajvli, Spectator

“Sveta glad svojom širinom stvara bojno polje dovoljno prostrano za poštenu bitku velikih sukobljenih priča jednog vremena. Iza tog zveketa leži tiha, neprihvatljiva činjenica o četrdeset miliona ukradenih života. Dve stotine godina posle te krađe sam domašaj ovog veličanstvenog romana prikazuje temu na najpravedniji mogući način.” Lorens Norfok, Daily Telegraph

“Sveta glad mami čitaoca da zadovolji osnovnu potrebu – da sazna šta biva dalje? Vreme i mesto dočarani su tako snažno kao da su nam pokazane stvarne fotografije i karte, kao da su nam puštani zvučni efekti... Onog časa kad stignete do kraja ovako veličanstvenog romana osetite se kao da ste lišeni nečega, jer je doživljaj okončan.” Margaret Forster, Sunday Telegraph


@ZOE : imam ove dve knjige...iako je Sveta glad ta za koju je dobio Bukera,po nju sam se vratila zahvaljujuci Misteriji...sto se nje tice,naslov se ne odnosi na misteriju u smislu-zagonetka,tajna...tako da nije u pitanju trecerazredni krimic...nego na misteriju kao srednjevjekovno dramsko djelo...

jos uvijek nemam Paskalijevo ostrvo,treci njegov roman nominovan za Bukera...filmove nisam gledala,ali ne vjerujem da mogu tako snazno da opisu to vrijeme,te ljude,ta mjesta... imate osecaj da gazite blato i udisete smrad srednjevjekovnih gradova...gestove i opaske tih ljudi ne mozete zamisliti na savremenom covjeku... on je zaista dobro uradio domaci zadatak prije nego sto je krenuao da pise o tom vremenu i mentalitetu ljudi...
a problemi...isti kao i u 21.vijeku...zlocin i kazna +mediji...

biografija je do 2002-2003...trenutno nemam info o tome da li je on u medjuvremenu pisao...

Darko Rundek - Makedo

Tražio sam na vrhu planine
anđele visine
da mi kažu ime

Tražio sam u dubini mora
odavno zaboravljenu tajnu plime

A pogledaj šta sam našao
prevrćući raj i pakao
divlje kose, tamna oka dva
cvijet bez korjena
ples je sve što zna

O o o o
Tko te k meni poslao
da mi anđelima kvariš posao
e e e e
dit moi qui t'ai envoier
pour empeche mes anges de travailer

KO SAM, ŠTA SAM - Sergej Jesenjin

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživeh uz ostali svet.


I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nežne reči šapućem ti dugo.


"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čoveka,
nema više istine u njemu.


Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.


Ali uvek, tražeć' srodnu sebi,
mučeći se bez nežnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svet.

Neko me zovnuo

Mirko Kovač: Grad u zrcalu

Morao sam više puta pričati kako je umro moj djed Tomo, majka me tjerala i poticala da tu priču ponavljam; njoj se toliko sviđala da je jedino tako mogla preboljeti očevu smrt. A mislim da sam to uvijek dobro pričao, uvijek uzbuđeno, jer mi se činilo da sam tada vidio smrt kao nešto beskrajno i puno sjaja mjesečine, kao nevidljivu ruku koja je odvela djeda, a nas smo dvoje, baka i ja, u jednom trenutku, vidjeli dvije sjene na obzoru; brzo su odmicale, tako da nijesmo stigli bilo što doviknuti.
Kada sam postao pisac, imao sam dvadesetak godina, naišao sam na jednu knjigu s tvrdim koricama i zlatotiskom na hrptu, gdje je bio naslov Antropologija smrti, dočim je na prednjoj strani bio otisak bakroreza, to je onaj klasični simbol smrti: kosa u rukama iskeženoga kostura. Čim sam knjigu otvorio, naišao sam na poglavlje u kojemu autor veli da svatko od nas mora ponavljati gradivo svog života i svojih doživljaja kako bi sve bilo točno, jer nije nužno točno mnogo toga što smo doživjeli i vidjeli. Takvo što slutila je i moja majka čim me tjerala da pripovijedam o smrti njezina oca, mojega djeda, koji je na ljestvici obiteljske ljubavi zauzimao visoko mjesto, možda čak prvo, to sam jednom majci priznao, a ona je moju ljubav prema djedu odobravala jer takvih ljudi više nama, niti će ih zadugo biti.
"Nema ih ko roditi", govorila je majka.
Te večeri bio sam kod djeda i bake, bio je neki ljetni blagdan, ne znam koji, možda Sv. Ilija, jer je i preko noći kamenje bilo vrelo. Danju me djed vodio podalje od kuće, tamo gdje je gusta hladovina odoljevala žezi; nosili smo dvije vojničke čuture vode, već mlačne, a svježim grančicama pokrivali smo glave. Sjećam se da je djed rekao:
"Danas tražimo nešto što sam davno izgubio".
On mi nije mogao točno opisati kako izgleda to što tražimo, rekao je da još nije vrijeme o tome detaljno govoriti, te da su stvari zamršenije nego što mi mislimo. Držao me za ruku, a kad god smo morali preskakati međe, on bi me visoko podigao i prebacio na drugu stranu. Na sva moja zapitkivanja djed je odgovarao mudro, često uza smijeh, a kad god smo predahnuli i sjeli na zemlju, otpili bismo pokoji gutljaj vode. I nakon što smo zaobišli dugu žičanu ogradu, izbili smo na jedan proplanak i zastali, jer smo začuli neki zvuk, kao da netko puše u rog. Djed je potom govorio kako je tu nekada bilo jezero, davno je presušilo, a na njegovu dnu, kad se voda povukla, bilo je mnogo kostura, mahom životinjskih, ali i sasvim malih dječjih, jer su grešnice bacale svoju novorođenčad u to jezero.
"Ali sve je to bilo tako davno da više ne znamo je li istinito", rekao je djed.
Napokon smo obojica shvatili da je taj zvuk roga dopirao odnekud iz zemlje, s dna nekadašnjeg jezerca. Puteljak koji je vodio preko toga proplanka spuštao se do solila, slanih stijena, a to upućuje da je voda u jezercu nekoć bila slana; možda je u nekom davnom razdoblju jedan podzemni morski krak ondje izbio, jedna žila, jedan mlaz mora, jer kako drukčije tumačiti današnja solila na kojima su predvečer zbijale ovce jedna uz drugu i lizale kamene ploče. Taj put bio je zapravo prečac kojim smo se vraćali kući. Bili smo već umorni, iscrpljeni žegom, ali najednom radosni jer smo iz daljine ugledali našu lijepu kamenu dvokatnicu, s čatrnjom uz nju i gustim krošnjama drveća koje su je djelomice zaklanjale. To je i moja djedovina, kuća u kojoj sam rođen.
"Uvijek mi krenu suze na oči kad iz daljine ugledam svoj dom", rekao je djed.
Taj dan nikad neću zaboraviti, a kad god sam o tome pričao, svatko tko je čuo priču, bilo prvi ili stoti put, pitao se što li je izgubljeno djed tražio. U toj Antropologiji smrti, koju sam kupio u jednoj antikvarnici, pisalo je da svi mi tražimo smrt kao nešto izgubljeno, nesvjesno, "netko to nađe prije, a svatko poslije", ali to je samo filozofija, ja i danas vjerujem da je djed tražio neku izgubljenu stvarčicu, jer to je bio njegov krajolik, mnogo je puta tuda prošao, a imao je uza se i dragocjenosti. I meni se dogodilo da sam se nakon dvadeset godina vratio u jedno ljetovalište i počeo prškati i vrhom obuće razgrtati lišće na mjestu gdje sam, blizu malog slapa, kao mladić izgubio dragu uspomenu, nadajući se da je nakon toliko godina mogu pronaći.
Navečer smo nas troje sjedili za trpezom; mjesečina se vani slijevala niz blagu zaravan zapadnog brda. I dok je baka stavljala hranu na sofru, djed i ja gledali smo kroz otvoreni prozor i vidjeli jednu granu koja se pomalja i njiše u vidokrugu prozora, iako nije bilo daška vjetra. Djed se uznemirio i rekoa da je prije nekoliko dana potkresao grane koje zaklanjaju vidik.
"Nisu mogle tako brzo narasti", rekao je.
Možda bismo još o tome popričali, ali baka je rekla da počnemo jesti, pa smo to mirno i poslušno učinili. A onda je djed naglo i usred objeda ustao, još je bio zalogaj u njegovim ustima, stojeći ga je dovršio, obrisao usne i brkove i potom rekao:
"Neko me zovnuo. Moram izaći i vidjeti ko je."
"Nije pametno ustajati s objeda", rekla je baka Jelica.
"Samo vi jedite, odmah ću doći", rekao je djed. "Neko me očito treba".
"Ne idi tako, uzmi pušku", rekla je baka Jelica.
Djed je bio visok, uspravan, u hodu odvažan, a njegov duh i glas, njegov vid i smisao za šalu nitko nije dovodio u bilo kakvu vezu s godinama ili, ne daj Bože, starošću, a ponajmanje on sam, koji je na pitanje o godinama odgovarao uvijek dvosmisleno, nekom dosjetkom, marifetlukom na svoj način, a ja sam ga najčešće slušao kad kaže kako zna da je prešao pedesetu, a otada je sve konce godina pogubio. Izašao je i stao ispred kuće, podigao je ruke uvis, a mi smo ga krišom promatrali. Baka Jelica mislila je da je to neki njegov ritual, da se "kupa u mjesečini". I doista, njegova je je vitka figura bila savršeno obasjana; mjesec nije nikad tako grijao, a ni ja više nikad nisam doživio tako jasnu noć, kao da je bio dan.
Baka i ja nastavili smo s objedom, prešli smo i na kolače, bili su hrskavi, topili su se u ustima. Sve te sitne suhe kolačiće baka je nazivala kiflicama; one s marmeladom odvojila je i stavila na djedov tanjurić pokraj zdjele i pjata s hranom, a potom ga je zovnula; dvaput je izustila njegovo ime.
"Ohladit će se večera", rekla je.
Djed Tomo nije se odazvao, a i nismo ga više vidjeli ispred kuće. Oboje smo izašli, ali njega nije bilo. Odmah iza kuće uzdizala se blaga travnata uzbrdica, a puteljak je vodio do velike divlje kruške ispod koje je izbijao izvor pitke, bistre i uvijek hladne vode, sada je ondje jedva kapalo jer je ljeto bilo sušno. Mi smo tada vidjeli dvije sjene koje su nestale iza prenke, a kod izvora smo našli djeda, ležao je na zemlji širom otvorenih očiju, okupan mjesečinom. Činilo se da još diše.
"Trk po špiglo", uzviknula je baka.
Sve je to bilo blizu kuće, pa sam za tili čas donio ogledalo, bio sam posve uvjeren da je to čaroban predmet i da će djed živnuti čim baka izvede neku svoju čaroliju. Ona je klečeći držala zrcalo iznad djedovih usta da bi provjerila ima li još daha i je li se zrcalo zamaglilo. Kao da se nije pomirila s onim što je vidjela na zrcalu, pa je to ponovila u očekivanju da će se ipak pojaviti laka magličasta skrama.
"Špiglo je čisto, nema daha", rekla je, ali bez naricanja i plača, sasvim mirno, kao kad mrtvozornik konstatira smrt, znajući što je red i kako se prima ono što je neminovno i što se u svim obiteljima događa. "Eto, više nećemo nikad čuti nijednu riječ iz njegovih usta".
Prvi sam put vidio baku da miluje djedovo lice. Stavio sam ogledalo na zemlju, pokraj pokojnika; u njemu su se odražavale zvijezde, treperile su i žmirkale, a ja sam uzbuđeno promatrao to sjajno pletivo, uvjeren da ću vidjeti kad djedova duša uzleti prema zvijezdama. I dok smo bdjeli nad djedom, vidjeli smo kako se do nas dokotrljala svijetla kugla; to je mjesec naglo uplovio u naše obiteljsko zrcalo, a ta jasnoća učinila je smrt i dušu jedinstvenim prizorom. O tome sam u svojoj dvadesetoj godini napisao pripovjetku koja je počinjala rečenicom: "Umro je lijepo; stopio se sa svemirom". Danas takvo što više ne bih napisao, promijenio se moj stil, pa ipak sam tu rečenicu posudio za kraj ovog poglavlja.


Agora - Ponedjeljak, 03. mart 2008. godine

MIROSLAV ANTIC-BESMRTNA PESMA

Ako ti jave: umro sam a bio sam ti drag, mozda će i u tebi odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla. Na usni pepeljast trag. Da li si ikad razmišljao o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu u tebi detinjstvo kopni. Brige... Zar ima briga? Tuge... Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte u mladost hrabro se popni. Tamo te čeka ona lepa, al lukava duga.
I živi! Sasvim živi! Ne grickaj kao miš dane. Široko žvaći vazduh. Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani u ogledalu nekom dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu. Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš sve više ti je uzan i osmeh sve tiši i tiši i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako. Za pola veka samo stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast. Ponekad naopak. Al nikad nisam stajao. Večno sam išao. Išao...
Ispredi iz svoje aorte pozlaćen konac trajanja i zašij naprsla mesta iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život kao uplašen oproštaj, već kao stalni doček i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno razmisli šta znači i umreti i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti. Groblja su najcrnji vašar i tužno pozorište.
Igrajući se nemira i svojih bezobličja, zar nemaš ponekad potrebu da malo krišom zađeš u nove slojeve razuma? U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti: pokvariću ti igračku koja se zove bol, ako se budes odvažio.
Ne lažem te. Ja izmišljam ono što mora postojati, samo ga nisi jos otkrio, jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju. Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja i nekih sitničavih smrti, kad jednom budeš shvatio da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene da te dotaknem svetlošću i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost ima svoju budućnost, koja u sebi čuje svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni, nije nepostojanje, već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam, evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba lepršaće mi kroz oko. I zemlja će me skriti. I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme leteti negde visoko. Upamti: nema granica, već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja niz vetar klizav ko svila. Razgrtaću ti obzorja, obrise doba u povoju i prizore budućnosti lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno zaljuljano u beskraju, visiću sam o sebi kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma što sama sebe odmotava. Lebdeću u mestu, a stizaću i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog kao galaktička jata, koja su srasla pulsiranjem što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog kao ogromne šume, koje su srasle granama u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog kao ogromne ljubavi, koje su srasle usnama još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava, mogu da postanu glina, koren breze i trava?
Da neka malecka tajna, il neki treperav strah mogu da postanu sutra tišina, tama i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda. Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće ugasiti ni skratiti.
Samo ću, obično tako, jedne slučajne zore svom nekom dalekom suncu zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim, a kamoli što počinim, osumnjičen sam za nežnost i proglašen sam krivim što ljubav ne gasim mržnjama, već novom, većom ljubavlju i život ne gasim smrtima, već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti pitanjem: kako preživeti, nego: kako ne umreti posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam, ne brini. U svakom stoleću neko me slučajno pobrka sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore, iskopaćeš me iz vetra. Ima me u vodi. U kamenju. U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim, ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja i obnavljanja mene i nisu drugo do vrtlog jednolik, uporan, dug.
Znaš šta su proročanstava? Kalupi ranijih zbivanja i zadihanost istog što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali? Čega da nam je žao? Ako ti jave: umro sam, ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao. I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim.